Na nedjeljnoj misi don Tome najavljuje hodočašće u Italiju. Slušam, kako se kaže, jednim uhom – ne mogu ja ići na trodnevno hodočašće, radim, imam obaveze. Nezaplanirano hodočašće, idemo u Padovu, crkvu sv. Juistine, crkvu sv. Ante , idemo u Bari na grob sv. Nikole – nabraja župnik, Loreto, svetište sv. Padre Pia… Tu se trgnem, Padre Pio! Moja davna želja da odem u Rotondo, u svetište Padre Pia, kojem se često i rado pomolim – napokon može se ostvariti.
Na poslu su mi, Bogu hvala, izašli ususret i odluka je pala, idem!
Dan 1.
Prvi put čujem za Kraljevicu, malu župu kraj Rijeke, u kojoj se nalazi svetište sv. Nikole. Župljani Kraljevice hodočaste u Bari da bi svečano preuzeti relikviju sv. Nikole za svoju župnu crkvu. Zato u Kraljevici nama se pridružuje grupa hodočasnika, dva mlada svečenika, časna sestra, i autobus je pun do zadnjeg mjesta. Nakon zajedničke molitve pokušavamo još malo odspavati.
U jutarnjim satima stižemo u Padovo i žurimo u Baziliku sv.Justine ( mnoge crkve u Italiji se zatvaraju od podne do navečer). U jednoj od najvećih bazilika na svjetu, pokraj groba sv.Luke evanđeliste slavimo svoju prvu svetu misu.
Tu, u bazilici, u „hodniku mučenika“ nalaze se i posmrtni ostaci mnogih poznatih i nepoznatih mučenika, koji su bili osuđeni na smrt, kao i sveta Justina, samo za to što su bili kršćani.
Nedaleko od Bazilike sv. Justine nalazi se još jedna velebna Bazilika i samostan sv. Ante , idemo se pokloniti i ovom velikom svecu i moliti za njegov sveti zagovor. Nažalost nemamo puno vremena za razgledavanje crkve, čeka nas daleki put na jug Italije, ali hvala Bogu i za ove divne trenutke.
Da, čeka nas daleki put , idemo prema Rotondo. Neispavani i umorni, ali uz molitvu i pjesmu naporan put lakše se izdrži. Gledam slike na mobitelu, u mislima opet prolazim pokraj svečevih grobova i preslažem prve dojmove. Dva mlada svečenika iz Kraljevice pričaju o zivotnom putu svetih Padre Pia i Nikole, časna sestra ima divan glas i povremeno predvodi naš mješoviti „zbor“.
U kasnim večernjim satima stižemo u San Giovanni Rotondo, nekad malo siromašno selo u koje se na prvi pogled zaljubio tada mladi kapucin iz Pietrelcine, a danas sveti otac Pio. Taj tko je gledao film „Padre Pio“ razumijet će nestrpljenje s kojim smo čekali da što prije vidimo to mjesto, crkvu i samostan gdje je služio Bogu i ljudima ovaj Kristov supatnik.
Nažalost stižemo prekasno za obilazak svetišta, put je trajao duže od zaplaniranog , skoro je noć. Ali tu smo naredna dva dana, mali hotel u koji se selimo bit ce nam „baza“.
Dan 2.
Najvažniji dan našeg hodočašća. Idemo u Bari, svetište sv. Nikole gdje imamo rezervirano vrijeme za svetu misu na grobu sveca i gdje ćemo svečano preuzeti relikviju za župnu crkvu Kraljevice.
Tri sata vožnje , imamo vremena da se molitvom pripremimo za susret sa još jednim svecem, svetim Nikolom. U rukama držim papirić s molitvom svetom Nikoli koju je napisala moja prijateljica iz Rusije. Zamolila je da položim tu molitvu na njegov grob, željela na takav način zahvaliti svecu za pomoć u teškim trenucima. Jako ga voli. Pa razmišljam o tome kako je to tužno da se jedan od najvećih i najomiljenih svetaca , posebno kod istočnih krščana , pretvorio u komercijalizirani lik nekog veselog Santa Clausa koji uveseljava djecu poklonima. Kajem se, i ja sam u svoje vrijeme podlegla tradiciji na sv. Nikolu gurati slatkiše u čizmice svojoj djeci dok su bili mali. Poznata je priča o tome kako sveti Nikola spasio tri siromašne djevojke od očajnog postupka njihovog jadnog oca koji je odlučio prodati svoje kčere jer nije mogao ih prehraniti. Za svaku od njih je sv.Nikola ubacio kroz prozor po jednu vrečiću zlatnika da se mogu udati. Kako se to veže sa pričom o slatkišima i čizmama na prozoru?
Pa onda razmišljam o čudu mirotočenja. Miro ili mana je mirisna tekučina koja ističe iz kostiju nekih svetaca,a tako i svetog Nikole. Iz suhih kostiju, kojima već 1700 godina. Čudo! Čula sam i prije za takva čuda, ali iskreno, bila sam skeptična . Želim to vidjeti na svoje oči.
I eto, stižemo u Bari, žurimo prema Bazilici sv.Nikole jer imamo određeni termin za misu na njegovom grobu . Sa nama misu slavi taljanski svečenik, priča o čudu mirotočenja sv.Nikole. Dok on to priča ne mogu maknuti pogled sa groba koji se nalazi točno ispod oltrara . Napokon on podiže malu staklenu bočiću s čudesnom tekućinom i svečano predaje kapetanu iz Kraljevice (logično, sv. Nikola je zaštitnik pomoraca). U jednom trenutku vidim kako se skida rešetka koja štiti grob i čujem da možemo dotaknuti nadgrobnu ploču na koju se izlijeva miro. Nismo očekivali takav poklon! Brzo kleknem i pružim ruku prema grobu. Eto, „nevjerni Toma“,stavi svoje prste! Dotaknem ploču i osjetim na prstima tu čudesnu mirisnu tekućinu, pomažem si čelo i usta. Tu radost i osječaj Božje milosti neću zaboraviti.
Da bar smo mogli ostati tu još,u molitvi i dubokoj zahvalnosti! Ali već ulazi sljedeća velika grupa hodočasnika ,iz Rumunjske kako smo kasnije saznali, da služe svoju liturgiju. Pravoslavci, oko četire stotine mladih momaka i cura autobusima prevalili dugi put da se poklone ovom svecu!
A mi idemo u bus, čeka nas povratak u Rotondo i novi susret susret sa svecem, Padrom Pio!
Stižemo predvečer gdje nas iznenadi nevrijeme. Pada ledena kiša, grmi, sijevaju munje, odjedanput snijeg počeo padati. Mistika! Mračno,strašno izaći vani. Niko ne odustaje od namjere otići u svetište, stavljamo kabanice i hrabro krećemo put crkve i samostana. Prolazimo pored lijepe zgrade bolnice koju je uz Božju pomoć i pomoć mnogobrojnih vjernika sagradio Padre Pio. Ulazimo u samostan, prolazimo dugim hodnicama: evo njegova sobica, u njoj su osobne stvari i kipići Djeve Marije, eto njegov bijeli mantil s kaplicama krvi iz prsiju , eto raspjelo pred kojim se žarko molio i zadobio krvave rane, stigme. Iz samostana idemo u prostor gdje je izloženo tijelo sveca. Promatram njegovo lice, i sve za sto sam htijela moliti svetog Pia učini mi se tako sitnim i nedostojnim takvog trenutka. Padre Pio, učvrsti nas u vjeri ! moli za naše griješne duše!
Dan 3.
Rano jutro, prije doručka i polaska na put idemo na nedjeljnu misu u novu župnu crkvu. Mi bismo radije u staru malu crkvicu gdje je toliko godina držao mise Padre Pio, ali šta se može. Počnemo moliti i pjevati, gledaju nas taljani i eto opet čuda, kažu da odemo u malu crkvu gdje možemo imati svoju misu. Hvala ti Bože na toj milosti!
Opet smo u busu, od srca molimo i pjevamo , zahvaljujemo Bogu za sve čudesne trenutke koje smo doživjeli, za ovo nezaplanirano ,spontano, ali tako dobro hodočašće. Vračamo se u Hrvatsku. Kaže župnik da ako želimo možemo usput svratiti u Loreto da vidimo Nazaretsku kučicu svete obitelji i u Gargano, gdje se nalazi špilja arkanđela Mihovila. Naravno da želimo!
Tko nije bio u Gargano, gradu sagrađenom na padinama brda na visini 1050 metara, taj ne zna što je prava bura!
Nevjerojatno je koliko smo uvidjeli i doživjeli u samo tri dana! Svi su puni doživljaja.
Put natrag prema kući uvijek je krače. Opet molimo, pjevamo, hodočasnici na mikrofon rado pričaju o prekrasnm doživljajima s hodočašća. „Iz punine srca usta mu govore“- svi su htijeli nešto podijeliti sa drugima, a srca su nam bila i prepuna!
…Čudotvorca, čovjeka nade. Toliko je bio suobličen s Trojedinim Bogom da je kao Isus imao vidljive rane na tijelu, na istim mjestima kao Isus. Taj svetac je 12 do15 sati dnevno ispovijedao. Čitao je srca pokornika, podsjećajući ih na grijehe koji su u ispovjedi zaboravljeni, izostavljeni. Obilazimo skromne prostore u kojima je obitavao. Prostor gdje se čuvaju pisma koja su mu upućivali ljudi iz svih krajeva svijeta. Na svako pismo je odgovorio. Kad pogledate to tijelo, dojam je da svetac spava. Na licu vidljivo izražen mir, spokoj, radost.
I istina da čuje naše molitve, prošnje. I sigurni smo da će i na njih odgovoriti!
U nedjelju na putu za Hrvatsku zaustavljamo se u Lorettu pohoditi Nazaretsku kućicu Josipa, Marije i Isusa. Priča kaže da je „nestala” iz Nazareta i pojavljivala se na raznim mjestima. Neko je vrijeme bila i u Trsatu. Sad je pohranjena u Lorettu, mjestu koje isto posjećuju mnogi hodočasnici. Materijal od kojeg je izgrađena kućica odgovara materijalu koji se u to doba koristio. Struka nema odgovor kako se to dešava. Tradicija je jasna: „Kuću su prenijeli Anđeli.”
Nakon ovog proživljenog iskustva kako da nam srce ostane hladno? Kako ne proživljavati duboku istinu da je Bog vidljiv u svemu što nas okružuje! I kako ne poželjeti da nas ispuni ta bezuvjetna ljubav, da nam srce gori za Trojedinog Boga i cijelo nebesko kraljevstvo. Da nam to ne bude samo „osjećaj” nego duboka istina koja nas je zahvatila i koja nas svakodnevno potiče na ljubav, dobrotu, istinu, praštanje. A poticaj nalazimo i u Svecima s kojima smo se susreli na ovom hodočašću!…