Župa je osnovana 4. 11. 1966. i tad je brojila oko 6.000 stanovnika a danas (početkom 2011.!) ima najvjerojatnije duplo više (npr. prošlih Božićnih dana blagoslovljeno je 2.100 obitelji, ali to nikako nije konačan broj !).
Samo 3 dana nakon utemeljenja župe, pok. biskup Josip Arnerić imenuje 7. 11. prvog župnika ove župe, pok. don Antu Marinova, koji nije zatekao nikakva inventara te primopredaje nije ni bilo.
Don Ante Marinov je župu zamišljao pastoralno-sociološki orijentiranu, jer je u njoj bio vrlo veliki broj vojnih lica i policije, pa bi svako isključivo religiozno djelovanje bilo unaprijed osuđeno na nepremostive teškoće. Godine 1967. kupio je teren za gradnju župnog centra u strogom geografskom središtu župe. Već godine 1969. počeo je pripremne radove za gradnju. Građevinsku dozvolu, zahvaljujući nekim specifičnim okolnostima, nije dugo čekao. Gradnja je trajala punih pet godina. Kako je koja faza bila izgrađena odmah je koristio, makar provizorno, za vjeronauk. Kada se saznalo tijekom gradnje da će tu biti jaslice i zabavište, ideja je bila srdačno primljena od stanovništva. Teškoće su počele kada je bilo ugušeno „Hrvatsko proljeće” 1971. Međutim, svi su građevinski radovi bili uglavnom završeni; unutarnje uređenje i komunalije polako su završavali. Već 1972. služila se misa u nedovršenoj prostoriji gdje je bila predviđena kapela i dvije vjeronaučne dvorane. Tako je bogoslužni prostor bio 17 x 11 metara. Nikakvo vanjsko obilježje nije smio staviti.
U samoj zgradi, koja je slovila kao najljepša u novom dijelu grada bila je crkva, savjetovalište, sakristija i župni ured sa sanitarnim čvorovima. Na katu je bio peterosobni stan za svećenike i veliki trosobni stan za časne sestre. U prednjem dijelu zgrade bile su jaslice i vjeronaučna dvorana, a u dijelu ispod toga zabavište i dvorana za mlade. Cijela zgrada imala je 1500 m2 korisnog prostora. Godine 1975. došle su časne sestre Predragocijene Krvi i počeo je intenzivan rad u jaslicama i zabavištu. Bilo je na čuvanju do 70 djece. Glavni cilj je bio pomoći obiteljima i obitelji usko povezati s Crkvom. Postavio je načelo da treće dijete iz obitelji ima besplatan boravak u jaslicama i vrtiću. Budući da su vrtić i jaslice bili velika pomoć obitelji, na račun toga rođeno je 73 djece, koja se vjerojatno ne bi bila rodila da im nije bio unaprijed osiguran smještaj.
Obiteljsko savjetovalište je nakon gušenja „Hrvatskog proljeća” djelovalo na način telefonskog povezivanja i usmjeravanja osoba kompetentnim osobama. Općini je sam uputio molbu da se dodijeli prostor ispod župnog centra za gradnju crkve. Međutim, bila je odbijena s motivacijom da je tu predviđena stambena izgradnja. Točno, upravo na tom mjestu, htjeli su izgraditi dvije stambene zgrade s nakanom da onemoguće pristup centru. Međutim, ustrajnom borbom i tužbama vojnog poduzeća „Remont” na najviše državne i republičke vrhove, uspio je spriječiti gradnju predviđenih objekata kako su bili projektirani.
Župni centar odigrao je vrlo važnu ulogu u onim izuzetno teškim vremenima upravo radi svog religiozno-socijalnog usmjerenja. Župa se sve više širila izgradnjom nebodera na Njegoševom trgu, Vidicima, Bualama i Krvavici tako da je do 1987. porasla na 17.000 stanovnika. Osjećala se potreba gradnje normalnog bogoslužnog prostora.
Predviđao je kupnju i rušenje dviju stambenih starih kuća te da se na tom prostoru, dijelu crkvenog dvorišta i puta, izgradi moderna crkva. Međutim, uslijedio je Marinov premještaj i stvari su zastale.
U vrijeme Domovinsko-obrambenog rata mnogo je kuća oštećeno i nanesena velika materijalna šteta. Građani su uslijed čestog granatiranja izvjesno vrijeme napuštali svoje stanove i odlazili u sigurnija mjesta.
U župi ima malo starosjedioca. Većinom su doseljenici iz susjednih sela. Ima priličan broj vojnih i civilnih činovnika doseljenih iz raznih mjesta za vrijeme komunističkog režima.
Iako je ova župa utemeljena prije 45 godina, i iako je najveća u Šibenskoj biskupiji ( npr. na svom teritoriju ima dvije velike osnovne škole: Tin Ujević, u kojoj su 100 % učenici iz ove župe, i Juraj Šižgorić, u kojoj su 90 % učenici iz ove župe!), mnogi vjernici nisu nikad postali svjesni svoje pripadnosti ovoj župnoj zajednici. Ima čak i onih koji još nikad nisu bili u svojoj župnoj crkvi na sv. misi i čak ne znaju gdje im je župna crkva. I to ostaje trajni problem ove župne zajednice…Kao glavni razlog svog “neprihvaćanja” ove župne crkve najčešće navode da im ovaj objekt ne sliči na crkvu i da se tu ne mogu Bogu moliti. A kao drugi razlog se navodi da se negdje drugdje naviklo ići na svetu misu.
Sve se pokušava da vjernici prihvate ovu župu kao svoju: npr. dvije tisućite godine je proširena crkva; već se četiri godine hodočasti u Paray – le – Monial (gradić pokraj Lyona u Francuskoj gdje se prije 330 godina dogodila objava Presvetog Srca Isusova svetoj Margareti Mariji Alacoque!); svečano se slavi Godišnjica posvete župne crkve (30. lipnja!); također se svečano slavi i dan sv. Margarete Marije Alacoque (16. listopada!) kao i dan utemeljenja župe (4. studenog!). I, naravno da se poseban naglasak stavlja na svečano svetkovanje Svetkovine Presvetog Srca Isusova.