Moj doživljaj I svjedočanstvo hodočašća u Tomislavgradu, Sarajevu I Goraždu.
Na hodočašće sam krenuo u pratnji supruge Anite, imamo dvoje djece od kojih je jedno na studiju a drugo još pohađa srednju školu. Htio bih se ovim putem zahvaliti svim sudionicima hodočašća što su učinili ovaj zajednički doživljaj jednom lijepom uspomenom za cijeli život. Kroz moje iskustvo ovog I prijašnjih hodočašća iznova se potvrdilo da ovakvi događaji ne samo da jačaju čovjekovu dušu u vjeri već doprinosi općenito cjelokupnom razvoju na duhovnoj razini. Opet sam mogao čuti I doživjeti raznorazna svjedočanstva kako kroz osobne priče hodočasnika, zatim svećenika kojima smo išli u posjet a naposlijetku I kroz priče našeg voditelja puta don Tomislava koji nas je tijekom puta blagoslovio svojim proživljenim iskustvima u vjeri i svećeničkom pozivu. Poseban dojam na mene su ostavile naše Drinske mučenice, časne sestre koje su skončale život u Goraždu, koje su mučene I ubijene od zločinačke ruke. Njihova vjera I snaga u Kristu ostavile su na mene snažan dojam, također moram spomenuti fra Josipa koji je svojim svjedočanstvom potvrdio da ništa Bogu nije nemoguće kada se snažno vjeruje I moli za pravedan cilj koji je on uspio izvršiti sagradivši crkvu u mjestu bez skoro imalo katoličnih vjernika.
Želim također ispričati svoju priču a ona se tiče mog života u vjeri. Naime, ja sam bivši pomorac sa 23 godine iskustva rada na moru. Ne moram posebno ukazati koliko je taj poziv težak pogotovo kad imate obitelj I otac ste djece s kojom ne dijelite zajedničke trenutke I više mjeseci zbog svog odsustva.
U životu I radu na brodu uistinu se pokazalo da vjera u Isusa Krista pomaže jer mogu svjedočiti da sam više puta bio u smrtnoj opasnosti gdje me samo Božja providnost spasila. Svoj dan bih uvijek počinjao sa molitvom za predstojeći dan, a završavao sa zahvalom na kraju dana prije spavanja.
I mogu reći, kada sam to uvijek činio dan bi prošao u miru ma koliko god da je taj dan bio ‘težak’ ili ‘opasan’. Svaki put kada to ne bih učinio zbog raznih razloga imao bih problema u poslu ili životu.
Još jednom zahvaljujem don Tomislavu na vodstvu tijekom našeg hodočašća I zahvaljujem svima koji su bili sudionici I nadam se da je svima ovo hodočašće ojačalo vjeru I ljubav prema Kristu.
Hvaljen Isus i Marija!
Kristijan Polić s obitelji
1100 godina hrvatskog kraljevstva i hodočašće Drinskim mučenicama
Kaže mi muz taman pred hodočašće ( istovremeno i koncert M. Perkovica u Zagrebu): “ Svaki pravi domoljub doci će na koncert”.
Ipak mislim da je svaki pravi domoljub bio 5.7.2025. u Tomislavgradu.
Na ultramoderni koncert pun dronova i kojekakvih modernih lampica s aplikacijama i pametnim mobitelima išli su oni kojima su glave prazne, a džepovi puni.
Da se razumijemo, volim glazbu spomenutog umjetnika. Svidja mi se poruka koju on promovira; Bog, obitelj, domovina= svetinja. Tko je isao na njegov koncert stigao bi prije podne u Tomislavgrad na misu, a navečer u Zagreb, da je htio.
Ponosna sam da mogu reci jednog dana svojim unucima; znate djeco, vaša baka je sa svojom djecom, a vašim roditeljima, bila na 1100. obljetnici krunjenja Hrvatskoga kralja uz papin blagoslov! Dapače, draga moja unučadi, bilo je to prvo hodočašće u mom životu, a Vaši su roditelji imali tek 8 i 4 godine i niti godinu dana.
Bila je to prava avantura za nas. Curice su se prvi puta u životu vozile autobusom.
Don Tomislav je lijepo rekao na početku putovanja; ovaj autobus bit će nam i crkva i dnevni boravak ova dva dana i tako smo se u njemu i osjećali- kao doma. Bio je to jedan divan dom ispunjen veselim i dobrim ljudima koji su bili spremni pomoći i podijeliti sve jedni s drugima. Bila je to najljepsa dnevna soba u kojoj sam bila. Fenomenalna crkva kroz čije sam prozore mnogo novoga vidjela, unutar koje sam naucila stare mudrosti našeg don Tome.
Dakle, prije nego krenusmo ujutro iz Šibenika već se osjećalo da će nam biti divno; smjestio nas je brižni don Tome na najbolja mjesta u autobusu kraj velikog prozora da djeca mogu pomalo i ustati, protegnuti nogice u vožnji.
Dan je bio prekrasan. Brzo i lako smo prošli granicu i u trenu smo došli do Tomislavgrada. Policajci nas usmjeravaju gdje možemo popiti kavu; od crkve desno uz potok pa u prvoj ulici desno žuta kuca- kafic. Konobarica predivna- časti me finom kavom za van; hvala joj od srca! Bog je blagoslovio!
Smjestismo se pod jednu višnju: mislim to je sjajno- djeca imaju sto za jesti, u hladu smo, bit će nam divno na misi. Veći čuvaju mjesta, malena i ja idemo na ispovijed.
Drag čovjek u crnoj košulji ispred mene čeka u redu i pusta me ispred sebe; kaže moramo čuvati majke s djecom- hvala mu od srca! Bog ga blagoslovio!
Svećenik srednjih godina s brkovima- prave savjete mi dao, predivno čišćenje duše pred najsvetiju misu obljetnicu za jednu Hrvaticu- hvala mu od srca! Bog ga blagoslovio!
Vraćam se pod višnju, a kad tamo s mojom djecom sjedi jedna dostojanstvena bakica, Ruža joj ime. Kasnije nam se pridružila i njezina sestra. Divne žene. Prigrlile moju djecu kao svoju, a i mene.
Misa je bila divna, dostojanstvena. Nismo uspjeli ni zapatiti kad su stalno oko nas išli brižni mladi s bočicama vode koje su dijelili- hvala im i Bog blagoslovio njih, a i organizatore!
Nakon mise, izljubili se s bakicama, inače rođenim Tomislavgrađankama- kažu sjetite nas se na Drini- od srca vam na dobroti hvala i Bog vas blagoslovio!
Lagano nastavljamo prema Travniku. Uz molitvu i zanimljive povijesne crtice koje nam priča naš pastir don Tomislav- vrijeme je proletilo!
Već smo u romantičnom Travniku okruženom planinama gdje su nas dočekale časne sestre sa župnikom i posluzavnikom punim hladnoga pića sto vrlo godi usred vrućeg ljetnog dana.
Predivna crkva u Travniku, vrlo domisljato obnovljena; oslikani na zidovima oltari izgledaju kao pravi drveni s velebnim kipovima.
U ugodnom podzemnom dijelu gdje niski stropovi osiguravaju da će čovjek ponizan do trenutnog počivališta Petra Barbarica doci, pomolili smo se i napisali molitvenu nakanu u knjigu posjetitelja.
Sir smo razgrabili- žalim sto nisam uzela još koji, rekla mi je časna sestra da joj vise ni jedan nije ostao.
Ponosno ovo pišem; moja su djeca umjesto na slatkiše svoj džeparac potrošila na figuricu sv. Ante, Isusa, drveni krizic oko vrata i magnet sa simbolom Duha Svetoga.
Odlazimo iz Travnika prema Sarajevu.
Genijalni vozač autobusa Mario prošao je gdje sa širim džipom ne bi svatko mirno prošao i pred samu bogosloviju u Sarajevu nas je dovezao da se ne patimo s prtljagom- od srca mu hvala i Bog ga blagoslovio!
Spavali smo u najljepšoj zgradi u Sarajevu; bez ikakvog pretjerivanja. Smještaj je bio ugodan i predivan. Soba namještena masivnim drvenim namještajem s novom kupaonom; toliko prostrana da su djeca od sreće skakala i pravila zvjezde nasred sobe.
Posjetili smo predivnu sarajevsku katedralu u koju sam još prije imala želju uci, ali je bila zaključana zadnji puta kad sam bila. Posebno me se dojmila propovjedaonica, zidna slika Isusa kako propovijeda ljudima i jednoj zeni koja doji dijete te drveni ormar oslikan prizorima iz Starog zavjeta; Mojsije sa štapom i zmijom te Jona tek sto ga je ribetina ispljunula kako se uputio u Ninivu.
Nakon molitve, idemo u bosgosloviju na večeru.
Netko mi je rekao da đavo ljude preko hrane manipulira. I to je živa istina! Pateći od gladi naši su pradjedovi napustili svoja ognjišta, pateći od prejedanja naši su djedovi napustili nas, naše duše pate od naše pohlepe za novcem “da bismo imali sto jesti”, naša tijela pate radeći kojekakve poslove “da bismo imali sto jesti”. Ne kaže li Isus da pogledamo ptice nebeske koje ne oskudijevaju u jelu iako si ne stvaraju zalihe i zar nas naš Otac ne voli vise nego njih? Neće nas ostaviti gladne ako ga slušamo i slijedimo. Nije li praktično, kad je situacija da trebamo čekati jelo iako smo gladni, prikazati kao post? Koliko često doista postimo? Naši pradjedovi jeli su najviše dva puta dnevno. Koliko mi često trpamo u čvalje? Onda se žalimo da smo debeli, da smo bolesni… tako nam i treba kad se ne znamo suzdržati.
Ujutro opusteno, obukli se polako, još govorim djeci presvući cemo se nakon doručka u svecaniju odjeću za nedjeljnu misu, silazimo u blagovaonu. Na podu u hodniku sve koferi i torbe-mene hvata panika- mi još ništa nismo spremili.
Brižni momak koji se pobrinuo da budemo posluženi pokazuje da je za djecu sačuvao pahuljice- hvala mu od srca i Bog ga blagoslovio! Oduševljen je bebom koja slobodno puže po blagovaonici.
Moja mi draga kuma pomaze brže potrpati stvari i donijeti ih do autobusa- hvala joj od srca i Bog je blagoslovio!
Plan o oblačenju svečanije odjeće odbačen je još na putu do doručka!
Polazimo za Goražde. Bog je tako htio da autobusom prodjemo točno tim putem kojim su išle i drinske mučenice. Mi smo se žalili kako cemo tuda autobusom kroz sve te krivine u udobnim foteljama dok nas klima rashlađuje odmornih nogu, a sigurna sam da se Jula Ivanišević, Berchmana Leodenix, Krizina Bojanc, Antonija Fabijan i Bernadeta Banja nisu žalile dok su tim istim putem bez čizama i debelih kaputa po cičoj zimi hodale. Ipak, inspirirale su nas pa smo pjevali najljepše pjesme iz pjesmarice prolazeći njihovim smrtonosnim putem ka vječnosti. To nas je okrjepilo i zažarilo nam srca.
Došavši u Goražde postalo je toplo, suncano i ugodno. Crkvica koja će biti posvećena 20. rujna ove godine (nadam se da cemo tom događaju imati priliku prisustvovati) odiše čistoćom, mirom i unijela je u mene radost i nadu da kako god nam se nekad činilo teško; ta težina može iznijeti nešto dobro, može nam pomoći da budemo bliže svetosti. Misa je bila dirljiva i zanimljiva- bila mi je čast čuti muke mladog svećenika kako je od nicega stvorio to dostojanstveno zdanje na predivnom mjestu.
Djeca su se udomaćila i istražila okolinu. Nakon mise okrjepa i ljubavlju napravljeni suveniri; mene je najviše razveselila blagoslovljena voda koju je svećenik bas za nas pripremio dan ranije i hladna mineralna voda.
Nekima se svidjela rakija. Nisam je probala. Htjela sam biti dostojna ruže koju sam imala baciti s bebom u Drinu. Da mi je rakija udarila u glavu- teško bih to izvela dolično.
Još pamtim milinu hladne Drine koja mi teče preko stopala. Toliko opjevana rijeka! Sjetih se i sestara iz Tomislavgrada, mislim na drinske mučenice – plovi ružo, nosi sa sobom svu gorčinu nepravde i okrutnosti. Daj nam Boze mudrosti i poniznosti da u svakom trenutku zivota svoga činimo, mislimo i govorimo kako je Tvoja volja!
Kad smo sjeli u autobus i krenuli iz Goražda, moje su misli bile prikovane za planinu Velež. Da mi je vidjeti sto je to iskovalo našeg don Tomu- našu stijenu- našeg strastvenog propovjednika vrele hercegovacke krvi! I stvarno, iznad ravnice uzdiže se ponosita planina kao da zna kakvu gromadu od čovjeka je odgojila svojim surovim uvijetima. Istinita je ona izreka; teška vremena stvaraju čvrste ljude, laka vremena mekane ljude.
Hvala ti Boze na teškim vremenima. Sad mi je jasno sto su došla opet. Neka su. Iako bih radije “patila” u prirodi okružena stokom, nego na betonu se nadmudrivala s dvonožnom stokom. Svejedno, hvala Ti Boze sto si me stvorio, hvala Ti sto postojim, hvala Ti na ovom putovanju.
Hvala dragom don Tomislavu od srca i Bog Vas blagoslovio!