Naša druga Prva sv. Pričest

Prisjećam se Bartolove Prve Pričesti, već je prošlo 3 godine, a kao da je jučer bilo kada je po prvi puta obukao malo odjelce i krenuo na svoju prvu ispovijed (kao mali čovjek). Znao mi je te godine reći da osjeća leptiriće u stomaku svaki put nakon primljene pričesti. I evo ponovo smo slavili ta dva sakramenta – Prvu sv. Ispovijed i Prvu sv. Pričest, sakramente koje možemo primati redovno, a čije veličine mnogi od nas tek jako kasno ili čak nikada ne postanu posve svjesni.

Čudno je bilo ovo vrijeme Korone, prekinulo nas je u mnogome, najviše u našim svakodnevnim navikama i poslovima, zaustavilo mnogo toga na neko vrijeme tako i pripreme za ovogodišnju Pričest u našoj župi.

Pripreme!? Kada bolje razmislim čini mi se da je priprema za Prvu sv. Pričest moje Bianke počela u biti sa Bartolovim pripremama. Nisam ni bila svjesna koliko je ona promatrajući njega i slušajući naše razgovore i sama razmišljala o tim sakramentima, njihovom značenju posebno o ispovijedi. Bianka je tada bila predškolac i slušajući o grijehu počela je propitkivati i otkrivati mi svoje ”male grijehe” koji je muče. Od tada pa do 27.6.2020. znala je s vremena na vrijeme razmišljati o tome što će svećeniku sve reći tijekom svoje Prve Ispovijedi, što je sve grijeh i što je potrebno priznati sebi i za što od Boga tražiti oproštenje.

Don Tome je znao u nekom periodu proteklih godina reći da je došlo vrijeme za odlazak iz ove župe. Boga sam molila da ostane samo do Pričesti moje Bianke, htjela sam da ju baš on pripremi i otkrije joj tajnovitosti ta dva sakramenta. Možda slučajno (iako znam da slučajno ništa nije), a možda po mojoj želji je don Tome usitinu ostao bar za sada sa nama (iako tko sam ja da Bog uslišuje moje želje). Prve prave  pripreme su krenule početkom školske godine. Pričest u našoj župi je trebala biti krajem 5. mjeseca i kada je sve zaustavljeno jedva smo čekali povratak u crkvu i mogućnost održavanja Prve sv. Pričesti.

Ako Bartola danas pitate čega se najviše sjeća vezano za svoju Pričest ili što mu je bilo najljepše kao iz topa će Vam reći: „Ispovijed!“. „Pa to je mama najbitnije.“ Da, ispovijed-pomirenje s Bogom. Sretna sam što je don Tomina priprema ostavila dubok trag i svijest o ta dva sakramenta tako da ni danas na pričest ne želi ukoliko nije siguran da je u miru sa svojim Stvoriteljem.

Moja Bianka je Prvu Ispovijed imala na datum svoga krštenja, rekli bi koja slučajnost, ali znam da slučajno u životu ništa nije. S osmjehom je izašla iz ispovjedaonice i po prvi puta slavili smo dan njena krštenja i ujedno njenu Prvu sv. Ispovijed. Uslijedila je obnova krsnih obećanja u prisutnosti njenog tate (koji je rijetko u crkvi) te je i bez kume taj dan bio za pamćenje. Slijedeća ispovijed je još posebnija bila jer je i tu bio tata, koji je prihvatio da se ispovjedi kako bi se na dan Biankine pričesti i sam mogao pričestiti (pokušala sam objasniti kako je to bitno za Bianku i unatoč tome što na to nije navikao nije mu bilo teško ovaj put).

Ako moju Bianku pitate što joj je bilo najljepše ona će kao iz topa reći: „Pričest!“. Veselila se tom dugo isčekivanom danu jako, posebno što je imala priliku čitati molitve vjernika u prisutnosti svoje kume (i tate). Toliko se osjećala ponosnom i sretnom toga dana. Doma su nas dočekali nećaci i bake i djedovi te smo zajedno s kumovima po vrućini u dvorištu naše kuće slavili njen dan, dan kada je po prvi puta blagovala Krista. Tko može dokučiti tu istinu, tko ju može sebi približiti, malo tko, u tumačenju tih dvaju sakramenata i prenošenju njihove veličine i značenja svakako je uspio ponovo don Tome.

Bila sam sretna kada sam uoči proslave Pričesti naletjela u gradu na jednu mamu, čija curica se također pripremala sa Biankom, kada je rekla da su joj se oba starija sina pričestila u Gospe, ali da je definitivno priprema u našoj župi iznimna i da se usporediti ne da. Zaključile smo da možemo biti sretne što su nam kćeri u župi kojoj jesu pod okriljem don Tome i da će od svega što im je uporno „tupio zadnja tri tjedna“ sigurno ostati nešto, jer lijep ambijent, lijepe haljine i frizure su prolazne i nebitne ono bitno je pečat na njihovu srcu koji zauvijek ostaje.

Za don Tomu kaže Bianka da je isti dida Pero (moj otac), dok Bartol veli da je dida Pero još i stroži možda je i to razlog zašto don Tomi teško mogu nešto zamjeriti, dapače, a možda je i razlog to što uistinu poštujem i cijenim ljude koji su radnici, koji vole što rade, koji svoj posao znaju i umiju pa makar ti ljudi i bili teški. Čini mi se da u našem društvu svatko tko zna smeta. I u svom poslu radije ću birati suradnike koji znaju, traže više pa i koji su „teški“, nego one koji su dragi, nekonfliktni, a ne znaju svoj posao, voljela sam uvijek profesore koji svoj predmet obožavaju i njime vladaju, oni strogi su nam svima prenijeli znanje, oni su ostavili svoj trag na nama i ostali su nam u konačnici u dobrom sjećanju za razliku od onih koji su bili „dobri“, od nas ništa nisu tražili, a ništa nam nisu ni znali dati. Don Tomi se može prebacivati svašta, da je težak, da je strog, da je zatucan, konfliktan, ne znam ni ja što sve ne, na kraju nitko nije idealan, ali jedno mu se mora priznati da zna poučavati našu vjeru, a u konačnici to je njegova dužnost.

Tko može shvatiti da je moguće oprostiti sve samo ako se pokaješ i kako shvatiti da netko daje svoje tijelo i svoju krv za tebe ma kako jadan i grešan bio ili upravo takvom nesavršenom ljubljenom stvorenju, kolika li je to ljubav? Kroz sakramente ispovijedi i pričesti mislim da se najviše očituje beskrajno Božje milosrđe i njegova ljubav, kao kroz niti jedan drugi sakrament. Bezuvjetna ljubav koju tek naslutiti na ovom svijetu može majka (možda otac) koja je spremna svaki put iznova oprostiti, svoj život za svoje dijete dati. Jedina bezuvjetna ljubav na zemlji je možda ona roditelja prema djetetu, možda majka  na ovoj zemlji i uspije naslutiti veličinu ljubavi Boga prema nama. U svijetu relativizma, hedonizma, samodostatnosti i težnje za osobnim uspjehom i ostvarenjem sebe i svojih želja možda majka (otac) ljubeći svoju djecu uspije dokučiti veličinu ljubavi Božje, ali samo onda ako o njoj i razmisli, ako istu potraži.

Tko puno daje taj puno i traži to je ljudski, jedino Bog ljubi bezuvjeto i daje se beskrajno!

Biankina mama

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *